Vinko Žganec rođen je u Vratišincu 22. siječnja 1890. Spada u rang najvećih hrvatskih melografa, muzikologa, zapisivača narodnih plesova, popijevaka, obreda i običaja. Od 1908 pa do 1973. Vinko Žganec zabilježio je ili snimio na magnetofonsku vrpcu preko 25.000 pučkih popijevaka, melodija za razna glazbala, plesova i kola te raznih narodnih običaja diljem naše zemlje a i u susjednim državama gdje žive Hrvati.

Mađarsku pučko školu, s obzirom da je u to vrijeme Međimurje politički pripadalo Mađarskoj, pohađa i završava 1901. u rodnom Vratišincu. Gimnaziju započinje u Varaždinu no kao odlikaš dobiva mjesto u Zagrebu gdje nastavlja polaziti klasičnu gimnaziju u Gornjem gradu. Maturirao je 1910. sa odličnim uspjehom, te upisuje Teološki fakultet koji završava 1914.godine.

Uz studij Vinko Žganec učio je i glazbu, nauk o harmoniji, kontrapunkt, glazbene oblike i poznavanje glazbala kod profesora Franje Dugana starijeg. Poduku iz glasovira dobivao je od direktora Muzičkog konzervatorija Vjekoslava Rosenberg-Ružića. U Zagrebu  se 1917. upisao na Pravni fakultet, koji je kao doktor prava završio 31. srpnja 1921. godine. Jedno je vrijeme bio i župnik u Dekanovcu, te istaknuti akter priključenja Međimurja matici hrvatskoj.

Još 1916. godine u Zagrebu Vinko je izdao prvi svezak « Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja « koji je pobudio veliki interes, gotovo senzaciju u kulturnim i političkim krugovima Hrvatske te odigrao veliku ulogu pri konačnoj odluci Versajske mirovne konferencije da Međimurje ostane u sastavu Hrvatske. Vinko Žganec spada u redove napredne hrvatske inteligencije.

U svom radu službuje kao županijski službenik u povjereništvu za Međimurje , te se ističe radom na gradnji novih škola i sanaciji starih postojećih zgrada.U razdoblju 1945-1948. Žganec radi kao muzikolog u Etnografskom muzeju u Zagrebu. U rujnu 1948. osnovao se u Zagrebu Institut za narodnu umjetnost i Žganec je postao prvi upravitelj tog instituta. Od 1948. do jeseni 1966. predavao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predmet “muzički folklor”. Bio je glavni inicijator osnivanja Udruženja muzičkih folklorista Jugoslavije. Godine 1952. u Puli predsjedava osnivačkoj skupštini. Tu je biran za prvog predsjednika Društva folklorista Hrvatske. Tu dužnost obavlja do 1963. godine, kada je biran za doživotnog počasnog predsjednika.

Svoju prvu pučku međimursku popijevku zabilježio je u rodnom Vratišincu 1908. godine, kad je kao gimnazijalac došao u rodni dom na školske praznike. Popijevku Megla se kadi, hajdina cvete pjevala mu je njegova sestra Roza. Za svoje prve zapisane i za zborno pjevanje harmonizirane i obrađene popijevke dobiva 1912. godine nagradu Saveza pjevačkih društava Hrvatske.

Svoju prvu knjižicu Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, svezak I,  Vinko Žganec izdaje u vlastitoj nakladi 1916. godine. Knjižica je otkrila nepoznato blago i ljepotu tih popijevaka širokom krugu građanstva, a naročito glazbenicima, koji nisu do tada znali, ali su onda osjetili da je Međimurje po svojim popijevkama svijet za sebe, koji je upravo Vinko Žganec otkrio. Već u svojim prvim zapisima Vinko Žganec zapaža razliku između oblika međimurske popijevke i popijevaka ostalih naroda. Svaka međimurska popijevka ima svoj oblik (formu) koju ne određuje proračunati um nego čuvstvo. Zato je Međimurec, bio mladić ili starac, kad pjeva, veliko dijete i tada miruje. Pjeva zato da ispuni taj mir. On je u svojoj pjesmi čisti umjetnik. Glazbom i riječima kazuje istinu koju ne dokazuje, jer tu istinu, svaki tko ga sluša, osjeća.”    Svoju drugu knjižicu Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, svezak II, izdaje Vinko Žganec u vlastitoj nakladi 1920. godine. U toj zbirci nadopunjuje i potvrđuje ispravnost i opravdanost svojega rada kao melografa i muzikologa jer je pred hrvatsku javnost onoga vremena iznio nepoznato bogatstvo narodnog stvaralaštva u dugim godinama robovanja pod tuđinskim jarmom, kad je taj isti narod (međimurski) svojom popijevkom jasno rekao svima što je mislio i osjećao.Već u to vrijeme zapanjuje Žgančeva radinost, tjelesna i duševna snaga, ogromna glazbena kultura, znanje i svestranost. Godine 1924. i 1925. JAZU izdaje dva vrlo poznata Žgančeva sveska međimurskih svjetovnih i crkvenih pučkih popijevaka. Vinko Žganec harmonizira i narodne napjeve. Prvi je spoznao usku vezu između melodija narodnih crkvenih pjesama iz Međimurja i starih načina.  Kasnije je svoj etnomuzikološki rad, a naročito melografski, proširio Bačkom, Baranjom, Slavonijom, a posebno okolicom Sombora. Najveću aktivnost u svojem etnomuzikološkom radu  Vinko Žganec razvija nakon 1948. godine. Zapisivao je u svim krajevima gdje žive Hrvati,’ bilo u zemlji ili u Mađarskoj i Austriji. Posebno treba istaknuti jedinstvene snimke glagoljaškog hrvatskog liturgijskog pjevanja koje je 1955, 1956. i 1957. snimio na otocima Krku, Rabu, Pagu, Braču, Šibenskim otocima i u Istri, kao i u gradovima i mjestima Hrvatskog primorja. Tijekom svog života napisao je te uglavnom i objavio preko tisuću evidentiranih radova s područja glazbe i prava – od kraćih napisa i prikaza do većih znanstvenih radova i rasprava.Godine 1964.  Vinko Žganec primio je nagradu “Božidar Adžija” za svoje djelo Hrvatske pučke popijevke iz Koprivnice i okolice, izdanje JAZU 1962. godine. 1965. odlikovan je Ordenom rada s crvenom zastavom, a 1970. dobio je najviše društveno priznanje koje se daje za vrhunska dostignuća u znanstvenom i umjetničkom radu, nagradu AVNOJ-a.  Akademik Vinko Žganec umro je 12. prosinca 1976. godine i pokopan je na vratišinskom groblju. Još za života dao je pristanak u pisanom obliku da kulturno umjetničko društvo u Vratišincu u nazivu može nositi njegovo ime. Svake godine u Vratišincu naš KUD obilježava obljetnice rođenja i smrti akademika doktora Vinka Žganca. Tako je ove godine više od stotinjak pjevača, tamburaša i folkloraša sa ponosom prezentiralo međimurske popevke po zapisu Vinka Žganca na Festivalu žgančevih zapisa u Vratišincu.